|
Opis bloga
Epistolarno traganje za...?
|
igoric
15.01.2006.
Zaljubljenost i ljubav
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak je cesto bio zaljubljen. Ne toliko cesto koliko je bilo "prilika", ali ipak dovoljno. Bio je zaljubljen u osnovnoj skoli u svome gradu, bio je zaljubljen za doceka Nove godine u Schwarzwaldu, bio je zaljubljen... barem desetak puta. Bio je zaljubljen u drage i dobre, ali i u pogresne, najgore moguce osobe. Zaljubljivao bi se na nekoliko sati ili dana, ali se neki puta to znalo protegnuti i na mjesece. No, romantican i plah kakav je bio znao je (i snazno se opirao svakom suprotnom misljenju) da zaljubljenost nije ljubav, na isti nacin na koji pozuda nije strast. Znao je da mora postojati ona jedna osoba s kojom ce ne samo pozeljeti, vec i podijeliti snove, zelje i emocije, sjecanja i nade, fobije i suze, sve svoje mane i najdublje zudnje srca, stvari koje nikada nikome vise nece reci. I da u tu osobu nece biti (samo) zaljubljen. I pisao je o ljubavi, cesto. Pisao je o putenoj, ali i o romanticnoj, trubadurskoj ljubavi. Pisao je o manifestacijama ljubavi, ali i njezinoj biti. Cesto se upustao i u javne polemike s daleko obrazovanijima, pa i pametnijima od sebe braneci ustrajno svoju vjeru u ljubav. Ili vjeru u svoju ljubav, iako je smatrao da je to isto. I sa svakom zaljubljenoscu, vjerovao je i vjeruje da je dobivao dokaz u jedinstvenost ljubavi.
No, nije bio zaljubljen samo u osobe. Bio je i ostao zaljubljen u brojne gradove i mjesta, bio je zaljubljen i u ideje i misli. Ali posebno je bio zaljubljen u teoriju. Ne samo da je smatrao da teorija, ona prava Teorija ima odgovor na sve, vec je teoretizirao i, prema izmastanom habitusu filozofa ('fajlozofa' kako je voljela za dugih nocnih smjena spominjati danas izgubljena prijateljica), sve je pokusavao racionalizirati (dok je bio nesto mladji), a kasnije, kako je posezao za "tezim" autorima i dekonstruirati. Pa je tako imao i svoju "teoriju ljubavi" o kojoj je pisao davno, davno prijateljici u dalekom Helsinkiju:
Postoji sveta, i postoji profana ljubav, kako kaze Lawrence, ali ja bi ih ipak malo drugacije razdvojio - i mogu postojati istovremeno, nadam se. Sveta ljubav je idealna, dakle nepostojeca. Sveta ljubav je vrlina, ona znaci voliti nevoljivo, inace vise nije vrlina. Profana ljubav je stvarna ljubav, moguca ljubav, dakle osnovno je prijateljstvo, postovanje, podrzavanje (to s tri p je dobro) plus jos to nesto iracionalno, makar u tragovima. Zacin prekrasnim komadima mesa i biranom povrcu, koje ih cini ne samo ukusnijima, vec i hranjivijima. Sveta ljubav jest iracionalna, kao sto je i vjera u neku ultimativnu inteligenciju, ergo boga. Dakle ne volis na jedan nacin stvarnu osobu, vec izmisljenu. I love you, not for what you are, but for what I am when I am with you. (Roy Croft) Ne volis osobu, vec idal koji si od nje stvorio. Odnosno cak ne niti toliko ideal, koliko vlastitu fantazmu kroz koju pokusavas od sebe napraviti bolju osobu. Ali, trik mu dodje u tome sto ta osoba ne postoji, sto uvijek i za sva vremena ostaje fantazma, rasplinuti lik, prosanjan i izmastan na pabircenju po stvarnim cinjenicama. I moze li onda funkcionirati - da, na nivou vjere, motivacije i teorije, ali ne i u praksi. A u praksi svi mi zelimo nesto drugo, ma koliko se to bojali priznati - upravo prijateljstvo, postovanje, podrzavanje i uz to puno njeznosti. I dok fantazmatska struktura funkcionira (jer postoji nemogucnost ostvarenja), sve je ok, ali kada se priblizi trenutak konacne konfrontacije fantazme i realnosti - fantazma neizostavno gubi. I to nije onda simbolicka smrt, kako ce reci svaki posteni lakanovac, vec neminovna posljedica same fantazmatske strukture. Nakon toga mozes traziti i stvarati novu fantazmu (sto sam ja uvijek do sada radio) ili mozes pokusati na realnosti graditi nesto. Jer, sto kaze Sartre ne postojimo izvan drugih i biti znaci pripadati nekome. Ili nesto slicno. A ne mozes pripadati fantazmi, fantazma pripada tebi! I ako spojimo osnovno u obje ljubavi, dakle da ne volis druge zbog toga sto oni jesu (u svetome iskljucivo, u profanome prisutno) vec zbog toga kako ti drugi/e utjecu da se osjecas, onda Sartre jest u pravu. I Clare Luce koja kaze da je za muskarca jedina moguca promjena, da se vidi drugacije u ocima zene. U stvarnim ocima, ne u ocima fantazme, jer su te oci ionako tvoje vlastite.
No, tu je sad problem fantazme i rjesavanja fantazme, oslobadjanja od fantazme, i oslobadjanja fantazme same. Mozda sam gradio dio identiteta na lazi (tu vise nije u pitanju fantazma), ali ja vjerujem u ljubav kao bitak. A kada bitka nema, nema niti bica, toliko filozofije ipak znam. Moze li ljubav biti profana znam da moze, ali ne vjerujem. I eto nas opet na pocetku.
Godinama kasnije upoznao je i konacno posjetio posiljatelja u njezinu gradu, i nakon sto su proveli nekoliko dana zajedno, prijateljici je u znakovito naslovljenom mailu "Mer finst von" (jer djecak je vec tada pocinjao odrastati, ali tada se jos toga i bojao i od toga branio) napisao sljedeci dodatak:
Sta da ti kazem o osobi s kojom, nakon sto smo ispratili goste od pola dvanest do iza pet ujutro dijelis krevet i samo pricas? O svemu sto te muci, o obitelji, o sebi, o ocekivanjima, o strahovima... ljubav? ne znam, valjda. Problem je da malo ljulja moju teoriju o svetoj i profanoj ljubavi jer ova nije niti jedna od njih ali je istovremeno i obje, medjutim imam neke nove ideje o nuznosti trojstva, odnosno tri tocke kao najmanjem broju uporista za stabilnost, tako da uvodim pojam "ljudske" ili "stvarne" ljubavi, ali o tome jednog od ovih dana. Da se ne uplasis za moju teorijsku konzistentnost, nisam izmislio zbog prilike, to je nesto o cemu sam s xxx dosta pricao oko bozica.
Danas, djecak koji je odrastao, osim sto je konacno postao oprezniji prema teoriji i vise je ne smatra neupitnim sredistem svega (iako ce ponekad s njome prijateljevati); nakon sto je zahvaljujuci njeznosti, vjeri i mudrosti posiljatelja procitao i neke druge autore osim onih izrazito (kvazi)filozofiranju i (de)konstruiranju sklonih; nakon sto je prestao pokusavati i istinu i ljubav nadomjestiti slikama, filozofijama, bijegovima i prolaznostima pomalo drugacije gleda na stvari. I dalje vjeruje da su 3P uzasno bitna, ali sada zna i da je neophodna jos jedna "trojka" koju tada, jer bio je nesredjen i izgubljen, nije mogao niti domisliti a jos manje orjeciti - 3I. Voljeti se mora iskreno, istinito i, mozda najvaznije, ispravno.
Danas, kada "igrom slucaja" na radnom stolu njegovu recenziju ceka Breaking Hearts: The Two Sides of Unrequited Love, kada mu pored kreveta lezi posiljateljev Bosmans ("Ljubav, stvarna ljubav jest snaga koja ti pomaze da nadvladas samog sebe, da drugome bude dobro. Ostanes li vjeran u ljubavi, neces nista izgubiti, iako ces morati proci kroz mracni tunel. Ne ostanes li vjeran u ljubavi, naci ces mozda prolazno zadovoljstvo, ali ces na kraju sve izgubiti.") i kada trazi izdavaca za prijevod Cetiri ljubavi CSLewisa ("Love is not affectionate feeling, but a steady wish for the loved person's ultimate good as far as it can be obtained"), djecak koji je odrastao konacno zna sto je ljubav. I zna da voli posiljatelja. Iskreno, ispravno i istinito. Zauvijek.
|
08.12.2005.
Putovanja i Put
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak je vrlo cesto putovao. U jednom davnom, danas gotovo zaboravljenom periodu proslog milenija vise nego precesto. Toliko cesto da ga u nocno-jutarnjem vlaku iz Ljubljane carinici vise nisu ni budili osim u situacijama koje se i danas prepricavaju kao sjajne anegdote; toliko cesto da su ga austrijski kondukteri veselo docekivali jer su znali da nosi flasu domace brinovace (koju bi kroz prozor u kratkom ali uvijek srdacnom susretu dobivao od prijateljice iz Maribora) i kojom ce, uz djecakov besramno los njemacki i iskrivljenu 'ljubljanscinu' ipak s velikim i istinskim veseljem zajedno kratiti vrijeme u Spielfeldu; toliko cesto da su se na zagrebackom aerodromu nakon nekog vremena prestali uzbudjivati kada bi utrcavao u zgradu - kao i toliko drugih stvari u zivotu - u posljednjem trenutku (a ponekad i dobru minutu nakon toga); toliko cesto da je morao mijenjati pasos u kojemu vise nije bilo mjesta za vize samo dvije godine nakon sto ga je dobio; toliko cesto da jednom, probudivsi se u hotelskoj sobi kraj praskog aerodroma, dobrih desetak minuta nije znao ni gdje se nalazi, a jos manje sto tu radi.
Proputovao je ovaj kontinent skoro u cjelosti, posjetio je i neke druge. Letio je business classom na jednodnevne radne sastanke ali se i vozio satima u starom kombiju na visetjedna druzenja. Znao je prenociti u Hiltonu (jednom, ali ipak...) ali je, uglavnom s vecim gustom, spavao na podu gimnasticke dvorane. Upoznao je mjesta koja valja zaboraviti i mjesta koja vise ne postoje, ali i mjesta koja ce uvijek pamtiti i kojima ce se uvijek zeljeti vratiti; upoznao je sredista velikih gradova i zabacene, pitoreskne zaseoke, srednjovjekovne dvorce i socijalisticka predgradja; upoznao je raskos, pompu i ispraznost ministarskih, pa i kraljevskih prijema, ali i bijedu, ponos i iskrenost opsjednutih i razrusenih gradova i izbjeglickih baraka; upoznao je, na kraju krajeva, i vise nego zavolio mjesto koje ce mu za nekih cetiri mjeseca pa do kraja zivota postati stalno boraviste, a u kojemu ce mu jednoga dana vjerojatno biti i dom.
Putovao je zato sto je mogao i zato sto je imao priliku, naravno. I volio je putovati. Zapravo, volio je biti negdje drugdje. I strasno je to zelio. Jer putovanja su za njega bila, kao sto to danas zna, jednim dijelom i utjeha i bijeg. Ali ne samo to. Putovao je i zato sto je vjerovao ili mislio da putovanjima na neki nacin pronalazi svoj put. Ili, barem, elemente na kojima ce ga izgraditi, pronaci. U njegovom je slucaju to znacilo da je u Oslu hodao ulicama kojima je Sigrid Undset u Proljecu hodala ljubav, a uz sjeverni luk Moskve, nedaleko Crvenog trga, mucio se sa smrcu, Jesenjinom i jos vise Majakovskim; u Pragu je obilazio (a sto drugo) Svejkove pivnice (ali ni u pijanstvu ne zaboravljajuci Salu), a u Veneciji se na svakom raskrscu osvrtao za Gustavom von Aschenbachom; u Budimu je trazio park u kojemu se ubio najveci madjarski dadaist Barta Sandor, a u Kopenhagenu proveo sate pred malom sirenom; na mostu preko Neve razmisljao o mornarima s Aurore ali jos vise o onim zaboravljenima iz Kronstadta, a u brdima oko Vittorie, krajnje asocijalno, setajuci sumom pokusavao dokuciti sto to zapravo, ili barem sto za njega znaci "askatasun".
I kao sto se do sada vec moglo zakljuciti, osim u rijetkim prilikama, uvijek je putovao sam. I uvijek se tjesio (ali nikada utjesio, da ne bude zabune) izrekom za koju vise niti ne zna cija je: "Najbrze putuje onaj koji putuje sam." I nije posebno biljezio svoja putovanja (iako je njegova iskrena zaljubljenost u Tiranu objavljena na barem tri jezika), a jos se manje javljao s njih. Tako da kada je prije samo nesto vise od dvije godine s drugog kontinenta poslao dugo pismo sestri, tada na privremenom radu u Valenciji, kod nje je to izazvalo takav sok da je odmah nazvala majku i pitala da li je djecak, njezin brat, dobro.
No, u jednom je trenutku prestao manicno traziti putovanja, uostalom daleko blize je postojao ispravan, njegov Put (koji tada jos nije u potpunosti razumijevao, ali za koji je intuitivno znao da je onaj pravi), postojao je i posiljatelj, a, istina, ni prilike vise nisu bile tako ceste. No, u rijetkoj situaciji kada je, usprkos brojnim razlozima protiv, ipak krenuo na najdalji put do tada, najvaznija stvar (cak vaznija od svrhe putovanja) bila je da se javlja posiljatelju. Pa je u prvoj prilici kada je stigao do prikljucka na Mrezu, poslao i mail pisan nekoliko desetaka sati ranije:
najdraza,
od danas (ustvari sutra, kad nabavim kabel za mrezu jer ima net u svakoj sobi) samo u vasem inboxu dnevni izvjestaji iz drugog svemira. ne znam hocu li slati smsove, ali nadam se da ce biti dovoljna zamjena.
vjerojatno je ovaj prvi najsmotaniji, ali pisan je u nekom sumanuto cudnom stanju za vrijeme leta.
volim te.
dnevnik bedacica, azijski nadnevak 26.05.03 (a mozda i 27., teško je to izracunati)
Lufthansa Airbus
ljubljena i najdraza moja,
na 10 kilometara iznad mora, pretpostavljam baltickog. trebao bih pisati tekst, ali jednostavno ne ide.
eto, prekinulo me u medjuvremenu dolaskom prilicno bijednog rucka. nije da je bio posebno neukusan ali ful malo. i jos samo dorucak ujutro. vec nekog dana. ti ces bolje izracunati vremenske razlike i slicno... za cirka 10 sati puta. bah. ma, nema veze. mozda i ja pretjerujem, ali nekako sam cijeli dan nikakav. ok, tekst, ok sve ostalo sto ceka hitnu proceduru kad se vratim... ali nije to. jako mi falis. bas me boli koliko. fali mi da podijelim s tobom sve detalje na putu, da pricamo o glupostima jer ne mozemo o ne znam cemu pametnijem. :)
gledam kartu na kojoj je 'nas avion' i kako leti preko mora i zemlje, jezera i ljudi, gradova i misli. prije nekih pola sata prosli smo sankt petersburg, piter kako bi ga zvali tamo negdje pocetkom proslog stoljeca. imam zanimljivo sjedalo taman malo iza krila i uz prozor. to je bas lijepo. ali nemam fotic, u velikoj je torbi. ma nema veze, sjeticu se na povratku. a bit cu valjda i bolje volje. pada mrak, da smo zajedno sad bi zajedno gledali sumrak, malo neprirodan dakako jer jurimo u njega s nekih 900 na sat, a kako je avion airbus a ne oni stari ogromnjaci, bili bi sami. no, da, razumijes sto mislim: da su dvije sjedalice izmedu prozora i prvog prolaza. i mislim da bi nam bilo ful super. stavili bi slusalice, slusali abbu u obradi za mjuzikl, i gledali malo kroz prozor, malo na kartu na ekranu. gledali bi se i smijesili. i drzali za ruke i zaspali u nekom trenutku. o, boze, koliko te volim. ne znam kako cu bez tebe ako ikada do toga dodje. no, sad se ja ponasam kao malo dijete. sto je bezveze cak i za bedacica kakav sam. i nikada vise necu putovati bez tebe dalje od sat-dva leta, i nigdje vise bez tebe ako je dulje od 3 dana.
iz zagreba smo kasnili jer je padala kisa?! na srecu bilo je dosta vremena da ne zakasnim na svoj let u frankfurtu, ali bilo je i panike kod dosta ljudi. zato sam skoro pokazao fascinantnu glupost vidjevsi da je let za seoul u 19:00 a ne kako meni pise na karti sat ranije. na srecu, bog cuva budale pa sam u nekom trenutku, ne prekasnom, uspio vidjeti da ima i let kako mi pise na karti. dakle, zamisli u roku od samo jednog sata dva aviona za istu destinaciju. no, uspio sam stici na pravi let.
sad nam je teta stjuardesa podijelila neke papire koje moramo ispuniti da imamo kad sletimo, mrak je vec ozbiljan, a cekamo i da pocne film. chicago! ali mislim da cu ipak na spavanje prije toga. bas sam nekako lose. sve si mislim da nisam trebao na ovaj put, a opet, ako se mislim baviti icime 'intelektualnim' nisam imao bas puno izbora. no, nesto sam naucio: razmisljao sam o zeljama za bivanjem poznatim, prepoznatim, i tome slicno, i ne znam sto ces reci na to, ali zapravo postaje mi toliko svejedno da cu se uplasiti za sebe. odnosno, sto god radio ako sam s tobom, meni je dovoljno. ako imamo dovoljno da mozemo zivjeti normalno i tu i tamo kupimo ponesto sto nam uopce ne treba ali nas veseli, hranimo psa i mozda mackicu, nekako sve ono sto toliki ljudi rade svakodnevno. ne znam, pao je mrak za istac, idem se iskljuciti, ispuniti papir za slijetanje i mozda sanjati.
volim te xxxx, vise no sto sam mislio da je moguce. i to toliko prirodno i toliko bez napora da se mozda cini da mi nije stalo. no, to samo tako izgleda. sad me teta stjuardesa natjerala i da zatvorim prozorcic, pa se idem iskljuciti.
volim te.
fusa
ibm
"Do not be afraid or discouraged... for the battle is not yours, but God's."
II Chronicles 20:15.
Danas djecak koji je u medjuvremenu, zahvaljujuci istinskoj, ispravnoj i iskrenoj ljubavi posiljatelja, zaista odrastao ne zeli toliko putovati, izmedju ostaloga jer je pronasao, odnosno prihvatio svoj, jedini ispravan put, put koji je za njega misljen i koji ce i u dobru i u zlu slijediti. I u kojemu za neko vrijeme putovanja (posebno ona daleka) nisu prioritet. A jos manje zeli putovati sam. I uvijek ce zaliti sto s najnjeznijim posiljateljem koji je ikada postojao nije otputovao na mjesta na koja su zeljeli, mastali, pa cak i planirali otici. A nisu samo i jedino jer je djecak u tom trenutku bio posebno nesredjen i izgubljen, ali i u fazi izzivljavanja tinejdzerske (iako je tada vec poprilicno zagazio u tridesete) zatelebanosti u najpogresniju mogucu osobu, ujedno opasno se poigravajuci na samom rubu pravog alkoholizma. (digresija: upravo iz tog iskustva - ali i brojnih drugih oko njega - to je jedina stvar u kojoj se ne slaze s najmudrijom medju blogerima, uspomenom)
Ali, postoje mjesta koja zeli i koja ce, u to nema nikakve sumnje, jednom posjetiti. U medjuvremenu, zna da ce nagodinu otputovati na nekoliko promocija knjiga dragom, jednom od najdrazih prijatelja koji se nakon godina pecalbe u Juznoj Africi vraca u Beograd; zna da ce mozda vec nagodinu odrzati drugom dragom prijatelju davno obecano predavanje u Skopju; zna da ce, prije ljeta i prijemnog ispita, u Novome Sadu odraditi svoju i prijateljicinu dugo odgadjanu izlozbu. Zna i da ce za malo manje od godinu dana prisustvovati konferenciji i, daleko vaznije od toga, provesti nekoliko tjedana na kontinentu na kojemu jos nije bio, a koji ga je oduvijek privlacio. I, jer danas bez sumnje i u potpunosti vjeruje, zna, razumije i zivi svoj Put, Put koji je u mailu pisanom iznad tajge samo naslucivao, nece putovati sam.
|
27.11.2005.
Pisanje, citanje i zivljenje
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak je mnogo, cak premnogo pisao. Pisao je za zivot. Ali, pisao je i zivot. Cak daleko vise nego sto ga je zivio. Zivio je, dijelom, kroz pisanje. Danas, sto s tugom, sto s ponosom broji preko dvadeset godina pisanja - tekstova, mailova, prijevoda, kodova i svega ostaloga u valjda svakom mediju koji postoji. Tisuce, cak desetine tisuca kartica, milijune rijeci. Pisao je i objavljivao na brojnim jezicima (to ne znaci i da ih je znao, da ne bude zabune), u jos brojnijim zemljama. Pisao je kratke vijestice i duge izvjestaje, pisao je reportaze i putopise, intervjue i razgovore, teorijske tekstove i knjige; pisao je o znanosti i umjetnosti, o politici i konjskim trkama, o knjizevnosti i ekonomiji, o fizici i metafizici, o tjelesnom i duhovnom; pisao je eseje i prikaze, istrazivacke tekstove i osobne impresije; pisao je za novine, radio, televiziju... ali i za prijatelje, diskusijske liste i svoj fanzin. Cak je (rijetko, i simbolicke, ali ipak) dobivao i nagrade za svoje pisanje. Jedna je forma, medjutim, za njega uvijek bila nedosegnuta. Nikada nije pisao poeziju. Poigravao se kao tinejdzer s dadaistickim idejama: u njegovom slucaju to je znacilo citati samo zadnje rijeci u redovima Huxhleyevih romana i stvarati od toga sintagme i slike, pa ih uklapati u nekakvu cjelinu. Ne treba spominjati na sto je to licilo... A zelio je, o kako je samo zelio. Jer je poeziju uvijek jako volio, narocito francusku (i uvijek ce se kajati sto nije znao njegovati prijateljstvo-u-postajanju s Koljom Micevicem). I onu klasicnu - od balade i decime do ronda i soneta - ali i suvremenu, slobodnog stiha.
Pri tome silnom pisanju pokatkad je zaboravljao, ali ipak prilicno cesto razmisljao o tome zasto u stvari pise. Naravno, uzivao je uvijek kada bi dobio zasluzeni honorar (iako je najveci dio trosio na povrsne utjehe) ili kada bi ga pisanje odvelo na put (iako nije znao uzivati u uzicima putovanja). Ponekad je cak bio zadovoljan i gotovim proizvodom. Iznimno rijetko, istina, ali i to se znalo dogadjati. Medjutim sve to nije davalo odgovor na pitanje koje se uvijek nekako pomaljalo.
Nocas, cisteci preogroman inbox (i vlastitu dusu jer je krajnje nesmotreno, iz umora i/ili tuge, iako bez natruhe svjesne pa cak niti podsvjesne namjere povrijedio posiljatelja) pronasao je i davno, davno (iz vremena prije nego je posiljatelja uopce poznavao) pismo prijateljici na (jos uvijek) privremenom radu u snjeznom Helsinkiju:
Jedna od mojih poluteorija kaze da iako je citanje sigurno, zivljenje nesigurno, a pisanje spada negdje izmedju - jedna je vrsta liminalnog prostora, border-linea, ostrica brijaca - ostaje pitanje kako pisati bez zivljenja, i mozda jos prije kako pisati bez citanja? citanje je poput usidrena broda u sigurnoj luci, zivljenje uglavnom nasumicno traganje s one strane gibraltara, a pisanje... vjerojatno nesto poput obilaska nepoznatih obala koje ipak pruzaju mogucnost sigurnog sklanjanja pred nevremenom. na zalost kroz citanje se ne moze zivjeti, a kroz zivljenje se ne moze pisati, no kroz pisanje mogucnost (mozda bi bilo primjerenije reci Mogucnosti) postaje moguca. knjizevnost (ma sto pod njome smatrali) nikada ne ostavlja prostor drugacijemu, a zivot tek vrlo rijetko - tek pisanje iz Mogucnosti, iz naslucenih, netaknutih ideja omogucuje poostvarenje svega. pisanje je transuspstitucija - mogucnosti *postaju*. zivot je tek moguc, ne ostavlja mogucnostima prostora da se razviju. pisanje je ceznja. citanje je iznimno rijetko nedoreceno, zivljenje ne moze ostaviti mjesta ceznji, barem ne onoj koja pluta izmedju zelje za ostvarenjem i bogatstva neostvarenoga. onoj koja nastava cudnu zemlju ni svetog ni profanog.
No, pisanje dobiva svoj smisao tek kada je pisanje nekome. ne puko zapisivanje slova i ostalih znakova na nekom od medija vec poruka od onoga koga Auden naziva Ja-osecanje prema Ti-osecanju, gdje Ti-osecanje moze biti i individua i 'javnost', odnosno ne-poznati krug citatelja. U drugome je slucaju, naravno, uvijek manje 'iskreno', odnosno manje 'ogoljuje'. Na jedan je nacin jednostavnije jer se ne obraca specificnim potrebama, zeljama i zudnjama vec ima kao zadatak orjeciti opca mjesta i standardne obicaje, no zamornije je jer nema cuvene povratne sprege, odnosno cisto je davanje, a ne razmjena (energija, osjecaja, teksta...). cime dovodi do zasicenja, ili kako to kaze tin: "Doci ce dan prezasicenosti, i sve ce morati da stane. Baloni su izgorjeli. Vec i suvise kruzimo, obavljamo mehanicke, nesmisljene geste koje su isto od istoga. Ali naprjed: ni makac. Nema dobitka u prostoru, nema nove zemlje. Tako cemo morati stati, jer niko ne moze ni pedlja da postigne. Samo uzalud traci energiju. U sudistu je visih vrijednosti proglasen moratorijum, i kandidati dvadesetljeca skapavaju. Ljudi, momci se badava trzaju i koprcaju. Nema napretka, i zato cemo stati. Ananke stenai - isto krivo i mrsko. Ali mozda, sila. Mi smo na mrtvoj tacci, na mrtvoj strazi. Vec nas stagnacija preplavljuje razbludnim talasima, simptomima truljenja. (Oh! Talasi stagnacije!, zasto ne: zmarci, zabokrecina?) A mislili smo daleko, dosta daleko. Dobar dio nas zaspat ce, udavit ce se u mlaki, u kaljuzama. U dusi cemo blagosiljati barske groznice, raspadanje, slatkocu poraza. Istrunut cemo, propasti, uvenuti."
Na stranu pogresnost "teorijskog" koncepta, izrazita patetika (tada nuzna, dakako, jer sada vec znamo o kome govorimo) i priklanjanje ako vec ne Weltschmertzu, onda bar Mocvarama, citanje je toga jako davno poslana maila, podsjetilo i na neke druge, daleko blize, i daleko tuznije stvari. Jer, prije samo dvije godine (datum je na najvecu zalost izgubljen), posiljatelj je poslao romanticnom, izgubljenom, nesredjenom i plahom djecaku pisamce u kojemu je bila i stranica iz Simpson kalendara, (posiljatelj je naravno, citavo vrijeme njihova odnosa uvijek iznenadjivao djecaka rucno izradjenim sitnicama, onim najvrednijim, najosobnijim i najiskrenijim poklonima, poklonima koji su dokaz najvece bliskosti - djecak je rijetko, zapravo gotovo nikada uzvracao, toliko je bio izgubljen) u kojemu se postavlja pitanje koji je odgovor ispravan (digresija: osim drugih zajednickih njeznosti i dijeljenja sklonosti posiljatelj i djecak su se na chatu znali nalaziti kao LisaSimpson i NelsonMuntz):
In "Lisa's Date with Destiny" (4F01), Marge says that most women will tell you that you're a fool to think that you can...?
a. Make a cookies in the microwave
b. Use a computer and still have lovely nails
c. Change a man
(odgovor je, ocekivano, c)
Danas djecak koji vise nije (samo) djecak, zna da je navodno tocni odgovor savrseno i apsolutno pogresan. Jer promjena, stvarna promjena muskarca moguca je. Ali iskljucivo kao rezultat vjere, nadanja i ulaganja zene. Mozda i majke, prijateljice ili sestre, ali u pravilu ipak zene, one druge polovice za koju se nadamo da postoji, za koju sumnjamo da je ta kad je nadjemo, za koju znamo da je ta svaki puta kad se s njom razdvajamo. A dokaz je, izmedju nebrojenih daleko bitnijih, da je - sada nam se valja prisjetiti pocetka price - najnjezniji posiljatelj koji je ikada postojao u djecaku osim svih ostalih pozitivnih pomaka i otkrica izazvao i trenutak toliko zeljenog poetskog stvaranja, te je prije samo nekoliko tjedana posiljatelju poslao nesto najiskrenije sto je ikada napisao (iako bi posiljatelj, mozda, rekao da je "prepoeticno"), sto je konacno razrijesilo i sve njegove kvazi- ili "samo" filozofske raspre o pisanju, citanju i zivljenju:
Htio bih napisati najiskreniju pjesmu.
Pjesmu koja bi iskazala sve sto osjecam.
Ali ne samo to.
I tko je onaj tko osjeca.
I tko je ona za koju osjecam.
I zasto.
Htio bih napisati nasu najljepsu ljubavnu pjesmu.
Mogao bih pisati o sanjalackom ushitu pred mramornim zvonicima.
O umivanju dusa u cvrkutavom gnijezdu svakodnevice.
O morskim skoljkama koje se otvaraju prema vjecnosti.
O zajednickom branju dana ruza bez trnja.
O sviranju na flautama nasih osmijeha.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o kratkim cjelovima i dugim zagrljajima.
O smiraju dana i trazenju klupe u hladu kestenova.
O zapodijevanju prepirke samo zbog slasti mirenja.
O podignutoj obrvi i pokajnom priznanju brzopletosti.
O sijevu nadahnuca u jednoj rijeci prosaptanoj pretiho da itko cuje.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o slasti dijeljenja posljednje narance nadomak punta.
O pljusku koji bi nas bosonoge zatekao na umbrijskoj livadi.
O strasti uskladjenoj s kloparanjem kotaca nocnog vlaka za moskvu.
O njihanju u zagrljaju nase zvezde cudne pred novosadskom binom.
O nestrpljivom iscekivanju prvog odlaska u troje u teatro fenice.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o dusama u istinskom postajanju duhovnima.
O ravnomjernom koracanju kroz cjelokupno neizmjerje.
O udaranju srdaca uskladjenih s ritmom dogadjaja velikog zbivanja.
O Svemu sto se spaja i ogleda u svemu.
O svakodnevnoj postojanosti.
Ali to ne bi bilo dovoljno.
Mogao bih pisati o jos toliko toga.
Ali sve to ne bi bilo dovoljno.
Htio sam napisati nasu najljepsu ljubavnu pjesmu.
Ali nasa najljepsa ljubavna pjesma ce ostati nenapisana.
Nasa najljepsa ljubavna pjesma bio bi nas zivot.
|
19.11.2005.
Utjeha i istina
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak u mladosti je volio da ga zovu skeptikom. Ne zato sto je po prirodi bio sumnjicav (cak je zapravo precesto znao biti lakovjeran), vec jer je u svome povrsnom skolovanju procitao negdje da grcka rijec skeptikos oznacava tragaca za istinom. Cak je na starom Classicu (kojega i danas cuva) napravio vizitke na kojima se tako nazivao. Medjutim, ne bi bili sada ovdje da je zaista to i cinio. Naravno, tragao je on. Tragao je za informacijama, tragao je za cinjenicama, tragao je za podacima, zelio je znati. Mislio je da ce ako sazna sve doci do istine.
Romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi je djecak dakle (a zar je netko sumnjao) mnogo citao. Volio je Tina i Simica (drugoga s vremenom sve vise), volio je Sigrid Undset i Kaverina, volio je Gidea i Valerya, dadaizam i Harmsa, volio je poeziju i romane ideja, dnevnike i pisma; volio je Kiklopa i prerano izgubljenog prijatelja-u-postajanju Mirka Bozica... Volio je povremeno/privremeno i mnoge druge autore i knjige, ali lista bi bila predugacka, pa ostanimo na onima koje i danas voli. U njima je pronalazio ono sto je mislio da bi trebala biti istina. Ili barem put ka njoj. Ali u njima je pronalazio i utjehu koju nije znao gdje drugdje naci. U njima i kroz njih je bjezao od ruznoce stvarnosti, skrivao se od majcinih krikova u noci, udaraca i krvi, bijede i gladi, vlastite nemoci i tudjeg slijeganja ramenima. Vremenom, kako je postajao stariji, sve je vise bjezao, ali ne vise samo u knjige. Katkada u mahniti rad, katkada u po zivot opasna podrucja, katkada u beskrajne dane, pa i tjedne alkohola (njemu u korist mozemo reci da ga droga i povrsni puteni uzici nisu nikada privlacili), i zelja za znanjem bila je sve manja a grc trazenja utjehe sve veci. Vremenom, situacija se oko njega pocela smirivati, ali u njemu je prevladala samo isprazna zelja za brzom i bezbolnom utjehom. U jednoj je takvoj potratio i gotovo godinu dana odnosa s posiljateljem. I, kada je prije nesto vise od dvije i pol godine, 08.01., smsom (a kako bi drugacije romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak to i mogao?) konacno otpocelo razdoblje njihove "prave" veze, dijelom je to, da budemo iskreni, bilo trazenje utjehe. No, da ostanemo iskreni, sasvim malim, refleksnim dijelom, jer, kako je i buducnost pokazala, bilo je to nesto bitno drugacije.
U medjuvremenu, djecak je mucno i bolno, polako i uz beskrajno ulaganje, nezamislivu njeznost, ogromnu mudrost i nepokolebljivu vjeru posiljatelja u njega, naucio mnoge stvari. Naucio je, na primjer, da podaci nisu znanje, da vrsnost izrazavanja ne znaci i ispravnost razmisljanja, kao i da biti pametan nije isto sto i biti mudar. Naucio je, na primjer, da se jednom iskrenom rijecju moze reci vise i bolje nego s deset stranica najljepsih fraza. Naucio je, na primjer, da se ne moze niti vjerovati, ako se u vjeri trazi utjeha. Naucio je, na primjer, da bliskost, njeznost i ljubav nisu dovoljni ako nema komunikacije. Naucio je jos mnogo malih i velikih, tjelesnih i duhovnih, bitnih i manje bitnih stvari. Upoznao je i nove autore koji nisu bili samo utjeha i koji su mu pomogli u povratku trazenju istine. Otkrio je zaboravljene stvari poput uzivanja u kisi. Donio je i bitne odluke. Prestao je piti (sto je bilo zadivljujuce jednostavno), prestao je pusiti (sto je bilo puno teze). Sredio je stan, minimalno koliko su prilike dopustile (sto je posiljatelj oduvijek molio, a on izbjegavao floskulama da ne valja raditi ako se ne moze napraviti sve). Odlucio je zavrsiti studij i preseliti u drugi, njemu drag, ali ipak strani grad...
I sada, kasno u noc, dok slusa Buffy Musical...
I lived my life in shadow/Never the sun on my face/It didn’t seem so sad though,/I figured that was my place/Now I’m bathed in light/Something just isn’t right
I’m under your spell/How else could it be/Anyone would notice me?/It’s magic, I can tell/How you set me free/Brought me out so easily
I saw a world enchanted/Spirits and charms in the air/I always took for granted/I was the only one there/But your power shone/Brighter than any I’ve known
I’m under your spell/Nothing I can do/You just took my soul with you/You worked your charm so well/Finally, I knew/Everything I dreamed was true/You make me believe…
The moon to the tide/I can feel you inside/I’m under your spell/Surging like the sea/Pulled to you so helplessly/I break with every swell/Lost in ecstasy/Spread beneath my Willow tree
You make me complete/You make me complete/You make me complete/You make me…
...nakon dana kada je konacno kupio novi mobitel (sto ga je posiljatelj molio mjesecima), kada je primio informativni mail SUNY Pressa o novoj knjizi naslova Become Who You Are, kada je otkrio da ima blisku i briznu prijateljicu koju je godinama smetao s uma i koja mu je pomogla na najnevjerojatniji nacin, dana kada se konacno pomirio i oprostio s nedavno umrlom majkom, dana kada je u starim mailovima pronasao i jedan iz vremena prve krize u njihovom odnosu, nedugo nakon spomenutog sms-a:
najdraza ljubavi,
zbunjen sam. ne znam vise tko sam. mislim da je jedino u sto sam siguran ljubav prema tebi i za tebe. ma... naravno da znam tko sam, i znam vise no ikada sto zelim biti, ali znam da sam putem pogubio toliko ideala i toliko snova da se bojim vlastite sjene. gdje je nestao onaj mladic, onaj strasni djecak koji je beskompromisno jurisao na sve sto je mislio da je suprotno istini, pravdi, i prije svega ljubavi? da li je zaista umro, da li samo spava? vjerujem da nije otisao, vjerujem da je jos uvijek tu, osjetio sam kako se promeskolji svaki puta kada sam s tobom, hvala ti. i znam da bi zelio izaci, a zna da je to bolno, sjeca se sto je sve i na koje nacine prolazio. i najvise od svega boji se. ne za sebe. otvrdla mu je koza, nakon prosle godine (i svih onih sretnih i puno vise ne bas sretnih prije) cini mi se da bi mogao prespavati do kraja, sakriti se u nekom kutku, promatrati kroz zatvorene kapke sve krvave lakrdije koje se dogadjaju oko njega i ostati skriven. sanjati kada uspije, ne dopustiti da itko to vidi, glumiti nepovredivog, rezigniranog, na trenutke planuti nekontrolirano oko necega besmislenog, mozda se i zabaviti jer nitko ne bi znao da je to proplamsaj jedne druge zelje, jedne druge sjete, jedne ljubavi... boji se za tebe. boji se da ti nece biti dovoljno dobar, da nece biti dovoljno njezan, da nece moci odgovoriti kako treba na tvoje zelje, da nece s tobom znati ispuniti tvoje, svoje, nase (nadam se da se ne ljutis na ovo, siguran sam da su nam zelje vrlo slicne) zelje i najdublje zudnje srca, da ce te povrijediti, da ce, iz neke glupe nesigurnosti, iz straha (da, toliko je kontradiktorno). a kako i ne bi. boze mili, medju nama ipak postoje razlike, imam li ja pravo i zasto traziti, makar i nesvjesno da se vezes za mene prije nego sto si pokusala nesto drugo, prije nego sto si trazila u zivotu? cime sam ja to zasluzio, sto sam ja to ucinio iole dobro u zivotu da zasluzim tako divno, tako iskreno, tako dobro bice poput tebe? grijesio sam, o kako sam grijesio... smijem li te uopce pozeljeti? smijem li se nadati? a nadam se. i vjerujem. mozda netko ipak pazi na sve nas. o boze kad bi samo to bilo istina...
vec sada mi je tesko jer znam da te necu cuti veceras, ma koliko je na jedan nacin to pogubno za moj bioritam. :) ali, mislim da znas kako uzivam u svakom trenutku kada znam da si s druge strane, cak i kada sutimo. makar i kada smo na chatu. ali moram ostati postojan, moram vjerovati dalje, jer je to tako. jer te volim i voljecu, i tako je jer je tako. mozda zaista svatko dobije sto je zasluzio. ja sam zasluzio tebe i prihvaticu sa zahvalnoscu sve sto od tebe dodje.
za sada... drzim se koliko-toliko dobro. istina, ne mogu bas raditi, ali dan-dva kasnjenja i nije tako strasno. ustao krajnje mamuran (od spavanja, naravno) tek oko dva, citao tvoje poruke, prepisao ih u posebnu tekicu (kako mi se tresu ruke svaki put prestrasno je), vidio se s xxxxxx, nije dobro. izgubljena je u vlastitim sumnjama, proslim ljubavima, citavoj situaciji... a ja nisam dovoljno koncentriran da budem podrska kakvu treba. ajoj. ali bit ce sve dobro. mora. jer ako
ljubav nije elementarna energija, najjaca moguca sila, onda su ljudi pogreska. o boze, kako cu bez tebe?
idem pokusati spavati, pa se natjerati raditi, mora se. ako ni zbog cega drugoga onda za tebe ljubavi moja, za nas, za buducnost. za sve one predivne godine, za sve one predivne trenutke za koje sam siguran da mogu biti nasi. i da samo o nama ovisi da li ce zazivjeti. ljubim te i zelim najljepse snove.
zauvijek tvoj,
igoric
...razmislja o svim (tada nuznim, jer bio je samo romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak) pogresnostima koje je u njemu napisao. I o svim naslucivanim, osjecanim istinama koje su (tada jos nuzno) bile prilicnim dijelom utjehe.
I jos se uvijek pita kako ce dalje bez svoje druge polovice. Ali s velikom, s najvecom Razlikom. Jer ovoga je dana shvatio. Zna i vjeruje, ima istinu. Jednostavnu, istinu bez sumnje. I zna da je na teskom i na trenutke vrlo tuznom, ali jedinom ispravnom putu, putu s kojega vise nece bjezati, putu koji je (mozda i oduvijek) bio misljen za njega... Jer, nas romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak od danas vise to nije. Jos je uvijek (i zauvijek ce ostati) romantican i plah, ali vise nije izgubljen. Nije odrastao, naravno, ali konacno zna tko je. I, sto, uz nesto srece, vjeru, prijatelje... moze jednom i postati. Sa ili bez posiljateljevog prezimena u svojim dokumentima, ali neraskidivo i jedino njezin. I zna sto mu je ciniti. Vjerovati, misliti, raditi, govoriti i pisati ispravno. Zivjeti. A da li ce do kraja zivota svijet oko sebe cesto gledati kroz ovlazene oci... to, ako je ikada i bilo, vise nije u njegovim rukama.
|
14.11.2005.
Samo cetiri godine kasnije
Jednom davno, pocetkom ovoga milenija, tocnije 19.11. 2001. jedan je romanticni, izgubljeni, nesredjeni i plahi djecak dobio mail. Dobivao ih je mnogo, naravno. Jer (ako je itko uopce sumnjao) nas je djecak bio "intelektualac", moderan na puno nacina (iako notsalgicno staromodan u ponekim idejama), pa je mailove primao jos tamo od kraja osamdesetih. Primio ih je na tisuce, ma na stotine tisuca. Poslovnih, prijateljskih, najvise informativnih, a istina rijetko, ali i romanticnih. Ali, toga je dana niti ne znajuci dobio najvazniji mail u zivotu. Mail koji ce s vremenom promijeniti ali apsolutno sve. Mail koji ce, izmedju ostaloga, 929 mailova (s danasnjim danom) kasnije dovesti do toga da pocne pisati blog. Mail je bio kratak, od osobe za koju je znao da ju je upoznao, ali koje se toga trenutka nikako nije mogao sjetiti. Bila je to kratka molba za pomoc oko jednog filma koji je djecaku poklonio njegov novosadski prijatelj. Digresija: novosadski prijatelj (kojega su djecak i posiljatelj maila posjetili nekoliko godina kasnije u Novom Sadu) upoznali su se u Amsterdamu, dobro se druzili, a na rastanku mu je djecak bez razmisljanja posudio 100DEM, iako nije uopce bilo jasno kada i kako ce mu vratiti. Dug je naravno vrlo elegantno vracen i do dana danasnjeg su njih dvojica ostali u iznimno lijepim odnosima. No, vratimo se mailu. Nije trebalo mnogo da se djecak i posiljatelj pocnu intenzivno dopisivati, posiljatelj iznimno otvoreno, iskreno i njezno, djecak s dozom naucenog intelektualistickog nadmudrivanja, podosta frazeologije, prezentiranja sebe u poprilicno uljepsanom izdanju, ali u osnovi ipak otvoreno i iskreno. Nedugo kasnije, jos iste godine, poslao je u jednome mailu i sljedece:
U neko doba noci nisam vise mogao spavati pa sam poceo gledati oko sebe - Margaret Mead raspusno preko Konstantinovica, Bitov i Vargas mjerkaju Liotara i Kanta, Tolkin ponosno stoji uz Slovo o polku Igoreve, iza ledja Opca zoologija, Carnivore behavior i Cat in ancient Egypt ispod Barcelone '37, Kropotkina i Bakunjina, a ispod svega toga Culture of child molesting, Judith Butler, Pat Caplan, bozanski markiz... Na podu sabrani Simic i sabrani Auden, na stolu kraj mene Tin, svezak xiv, jedna polica samo poezija... ispod nje Bahofen, Weiningen, 'Nacije i drzave' i 'Geografija juzne evrope'...
I svrnem opet pogled na drugu stranu, Ljuba Tadic, Autoritet i osporavanje, a par centimetara dalje Talmud, Kuran i Biblija... Po stolu gomila antropo/lingvistickih stvari i neki uzasno los novi srpski prijevod Batailla...
Ispod stola u jednoj plavoj plasticnoj fascikli prepunoj prasine sam i 'ja' - desetak fotki, beba, skola itd, gomila nekih besmislenih svjedodzbi, priznanja i pohvala, indeks i domovnica. I razmisljam pomalo koji sam ja - onaj u fasciki, ili onaj na policama? I nekako na policima pronalazim ono sto bih zelio da je *moj* zivot, sve sto volim, sve u sto vjerujem, sve je u njima - u kupljenima, dobivenima, nadjenima, u procitanima i jos vise u onima koje nikada nece biti procitane. I uvijek otvaram knjige trazeci u njima ono cega inace nema, ah, toliko jos netaknutih stranica, toliko neprocitanih zivota, toliko jos neukradenih osjecaja i misli... toliko nepoznatih imena. Ali neprocitane sve cesce ostaju neprocitane, imena koja sam upoznao, imena koja sam zavolio ne dosadjuju, jaca su od jos nepoznatih. Ostaju literatura, a postaju moj zivot - ali nitko jos nije uspio odzivjeti tudji, ukradeni zivot. Da, kaze Kafka Mileni, nista nam nije dato, sve tek treba osvojiti, cak i proslost, ali moze li se osvojiti? Pogotovo kad je lakse, romanticnije stvoriti, preuzeti mit, fikciju, roman...
I nije to tako los savjet, uglavnom te fikcije ne korespondiraju sa stvarnoscu, jer iz stvarnosti uvijek sami gradimo, otimljemo tek fragmente i prevodimo ih u literaturu, nadopunjujuci i prelijevajuci. Medjutim, svakoj prici dodje kraj - s vremena na vrijeme dese se situacije ili osobe koje ne zelis prevesti u literaturu, koje su zive toliko da pozelis zivjeti izvan literature, koje pozelis imati i kojima se zelis dati. Bez ostatka, bez uzmaka, bez primisli - i sa strahom. Od cijeg imena ti zadrhte ruke, kojima ne zelis izmastavati nemoguce, koje ti zakupljaju srce, a ne um, koje znas da bi te ispunjale i znas da bi ti njih ispunjao, da bi mogao biti iskren i prema sebi... a mozda je to tek samozavaravajuci idealizam...
Danas, samo cetiri godine kasnije, velikoga broja tih knjiga vise nema: neimastina ih je odnijela u neke druge prostore. Danas, samo cetiri godine kasnije, neke su druge knjige i bitno druge, iskrenije ali tuznije misli oko njega i u njemu. Danas, samo cetiri godine kasnije, kada cita te redove - pretenciozne do mjere do koje su morali biti (ne zaboravimo, radilo se o romanticnom, izgubljenom, nesredjenom i plahom djecaku) - razmislja o zadnjem odlomku. I, jer danas vise nije samo djecak - uz posiljatelja je dosao do vjere, upoznao njeznost, okusio strast, dijelio snove, zivio ljubav, sanjao zivot i cinio jos stotine drugih malih i velikih stvari - pita se sto i kako dalje. Jer, kao i u svakom (losem) romanu, djecak je uspio izgubiti posiljatelja. Ironicno ili ne, ali upravo u trenutku kada je sam prestajao biti (samo) djecak, kada je poceo sebe zaista davati, kada je poceo postajati iskren i prema sebi i prema posiljatelju, danas, kada mu zadrhti dusa gledajuci zajednicke fotografije, kada mu ustreperi glas svaki puta kada se cuju, zapisao je djecak (u postajanju) u dnevnik:
Dragi Boze, ja te ne molim da me obdaris ni cascu, ni slavom, ni cudesima. Molim te da upalis malen plamen koji ce gorjeti u meni sve dane moga zivota i bacati sjaj na lice moje zene. Dragi Boze, ne zelim nikakvu svemoc, ja znam da ne mogu svim ljudima na zemlji uciniti dobro. Ali daj da ucinim dobro zeni koju jednom sretnem, daj da nasu sobu ispunim svjetlom.
I do kraja ce se zivota pitati sto da cini kada ima/zna/vjeruje samo prvu polovicu?
|
|
|
| < |
siječanj, 2006 |
|
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
- Dopustit ćete, onda, da mnogo govorim o sebi?
- Zar itko od nas radi drugačije?
Andre Gide: Imoralist
Kada bih bio osuđen samo na jednu riječ, prvu i posljednju - koju bih
izabrao i izgovorio?
- Ti.
Julian Przybos: Zapisi bez datuma
|
|